Anketa
Da li smatrate da je veliki broj izostanaka učenika ozbiljan problem?
Zahvalnica

Kućni ljubimci

Roditelji često nabavljaju kućne ljubimce jer smatraju da je to dobro za njihovu djecu. Uvjereni su da će djeca, ako im se omogući da se brinu za kućnog ljubimca, razviti karakter, osjećaj odgovornosti, i općenito se bolje socijalizirati. Međutim, odnos između ljudi i životinja, osobito kad se radi o utjecaju kućnih ljubimaca na razvoj djece, relativno je nov predmet znanstvenih istraživanja. Ovim se člankom želi otvoriti pitanje mogu li ljubimci utjecati na razvoj djeteta. Nastojali smo skupiti publicirane podatke i smjestiti ih u teoretski okvir. Jedan od prvih znanstvenika koji su istraživali ovo područje bio je američki dječji psiholog Boris Levinson. Levinson je radio s dječakom koji je imao niz problema u društvenim kontaktima. Jednom se slučajno dogodilo da je Levinson u ordinaciju doveo svoga psa. Pas obično nije smio boraviti u ordinaciji u vrijeme primanja pacijenata, ali dogodilo se da je dječak stigao prije dogovorenoga termina. Dječak se odmah počeo družiti sa psom pa mu je, na Levinsonovo veliko iznenađenje, čak i pričao. Levinson u mjesec dana seansi nije uspio iz dječaka izmamiti niti jednu jedinu riječ. Tako je započelo istraživanje koje je potaknulo i mnoge druge znanstvenike da se prihvate istraživanja ovoga područja.

Postoje istraživanja koja su se usmjerila na pitanje utječu li kućni ljubimci na razvoj djece ili ne. Melson i Peet su otkrili da vezanost za ljubimca utječe na pozitivno emocionalno funkcioniranje. Bergesen je potvrdio ove tvrdnje i pisao o tome koliko se dječje samopoštovanje obogaćuje uz prisutnost kućnog ljubimca. Prema Poreskyju i Hedrixu, ne radi se samo o socio-emocionalnom razvoju, već briga o kućnom ljubimcu obogaćuje i kognitivni razvoj. U ovim i ostalim istraživanjima bilo je moguće izmjeriti stupanj povezanosti i demonstrirati neke učinke, no mehanizam koji je stajao iza tih učinaka nije privlačio mnogo pozornosti. Teoretske implikacije koje se mogu izvući iz tih istraživanja pružaju nam više uvida u mehanizme koji pokreću ove učinke.

Socio-emocionalni razvoj

Postoje znanstveni dokazi koji potvrđuju da je samopoštovanje važan aspekt socio-emocionalnog razvoja djece. Ako u kući boravi ljubimac, roditelji i djeca često dijele brigu za njega, a to znači da mališani u ranoj dobi uče kako brinuti i njegovati živo biće koje je ovisno o njima. Kad se radi o maloj djeci, uključenost, pozitivni poticaji i prihvaćanje predstavljaju važne momente za izgrađivanje samopoštovanja. Kad ispunjava zadatke primjerene svojoj dobi, to jest kada se zajedno s roditeljima brine o ljubimcu, dijete stječe osjećaj kompetentnosti. No cijeli taj proces ovisi o tome znaju li roditelji koji su zadaci primjereni njihovom djetetu, a koji nisu. Trogodišnje dijete ne može voditi psa u šetnju, ali može brinuti da pas uvijek ima dovoljno vode. Ako su roditelji svjesni ove činjenice, djeca primaju pozitivne poticaje od roditelja kad se pobrinu za životinju na odgovoran način. Kako dijete raste, proširuju se i zadaci, pa dijete postupno može sasvim preuzeti brigu o ljubimcu. Predškolska djeca obožavaju oponašati roditelje, dijete školske dobi može obaviti samostalno pojedine zadatke, dok tinejdžer može u potpunosti preuzeti na sebe svu odgovornost za ljubimca.

Drugi aspekt socio-emocionalnog razvoja je empatija, djetetova sposobnost da razumije kako se druga osoba osjeća. Prema Paulu je moguće da djeca u interakciji s ljubimcem koji u potpunosti ovisi o njima, uče razumjeti potrebe i osjećaje životinja, ali i ljudskih bića, i to od najranije dobi. Bryant je otkrio da su djeca koja su se brinula za svoje kućne ljubimce osjećala veću empatiju prema drugim ljudima. Poresky i Hendrix su također otkrili da su djeca u dobi od tri do šest godina, vlasnici ljubimaca, pokazivala viši stupanj empatije od svojih vršnjaka koji nisu imali ljubimce. Oni tvrde da tu nije presudno samo posjedovanje ljubimca, nego suosjećanje koje djeca imaju prema ljubimcima, a koje je povezano s njihovom empatijom prema ljudima.

Kućne ljubimce se također spominjalo kao one koji pružaju važnu društvenu potporu. Bachman je otkrio da djeca redovito imenuju svoje ljubimce kada ih se upita kome bi se prvo obratili za rješenje nekog problema. Brickel navodi da društvo životinje može pružiti emocionalni oslonac. Levinson vjeruje da ova vrsta emocionalne potpore može biti važna za zdrav psihički razvoj djece. Socijalna potpora koju pružaju ljubimci ima nekih prednosti u odnosu na potporu koju pružaju ljudi. Ljubimci u ljudima stvaraju osjećaj bezuvjetne prihvaćenosti, za razliku od pripadnika ljudske vrste koji su skloni prosuđivanju i kritiziranju drugih. Ustrajna privrženost može biti značajan izvor potencijalne blagodati i užitka koje ljubimci donose djeci. Djeca osjećaju da će ih ljubimci prihvaćati i voljeti bezuvjetno (čak i kada ih dijete naljuti) te tako predstavljaju izvor bezuvjetne naklonosti. To, dakako, ne znači da ljubimci mogu zamijeniti ljude. Oni mogu pružiti emocionalnu, ali ne i instrumentalnu potporu, tj. savjet ili pomoć u čitanju priče.

Kognitivni razvoj

Poresky i njegovi suradnici povezuju poboljšanje kognitivnog razvoja s druženjem djece i njihovih ljubimaca. Sugerirano je da život s ljubimcem može olakšati usvajanje jezika i povećati verbalne vještine u djece. To dolazi kao rezultat toga što ljubimac funkcionira kao slušač djetetova govora, ali i kao atraktivni verbalni poticaj, izazivajući komunikaciju u djetetu u formi pohvale, naredbi, hrabrenja i uskraćivanja. No ipak nema stvarnih dokaza koji bi podupirali ove hipoteze.